Dana 26.12.2009. moja prijateljica Ivana slavila je rođendan. Proslava je bila organizirana u njenoj garaži, gdje se okupilo veliko i veselo društvo. Baš je bilo lijepo i veselo. Po završetku druženja u garaži društvo se uputilo u Palach, gdje smo se također fino zabavili. U nekom trenutku večeri društvo se razišlo, a ostala je samo vesela trojka – VelaJela, Ivanica i Rohpica. Nedugo zatim napustila nas je i Ivanica, a pohod po gradskim lokalitetima koji rade u gluho doba noći nastavio je samo inženjerski dvojac bez kormilara. Dvojac je imao samo jedan cilj – dočekati otvaranje biračkih mjesta (jerbo su dana 27.12.2009. bili organizirani predsjednički izbori u RH), a vrijeme do otvaranja bilo je potrebno što kvalitetnije iskoristiti. Tako smo posjetili narodnjački klub Cameleon, zatim neki birc na placi, pa neki drugi birc na placi, presudili bureku, pa se autobusom zaputili prema biračkom mjestu. Iako smo došli samo 15-tak minuta nakon otvaranja birališta, nismo bili prvi glasači, ali ćemo unatoč tome izbornoj komisiji ostati u dugom sjećanju… Prilikom dolaska na biralište VelaJela i ja smo se slikali, veselo komentirali izbor predsjedničkih kandidata (komentari su bili tipa: šteta što nema albanskih kandidata, jer im je baš dobar burek kojeg smo upravo pojeli, vidi ovog zadnjeg, on je inženjer, mogli bi za njega, a ima i još jednu prednost – nikad za njega nismo čuli i slični), ali nas je izborna komisija zamolila da se ne slikamo i da ne budemo bučni. Inače, izbornu komisiju su činile tri članice: jedna krasna plavojka naših godina (uf, šta bi joj VelaJela radio…), jedna gospođa u ranim 40-im godinama (lepa, nema šta!), te jedna sredovječna gospođa. Prilikom ulaska na biralište VelaJela i ja poželjeli smo im sretne božične blagdane (rukujući se sa svakom od njih), te zatražili glasački listić. Nadali smo se da nećemo morati vaditi osobne iskaznice, već da će samo predstavljanje biti dovoljno, no komisija je inzistirala na formalnostima, pa smo i to odradili. Nakon što smo preuzeli listiće, sjeli smo na mjesta predviđena za glasanje. (dio teksta koji slijedi biti će pisan koristenjem upravnog govora, kako se u naraciji ne bi izgubilo na smislu – kojeg ionako nema).
VelaJela: “Nema prepisivanja, pa ovo je gore nego u školi!”
Rohpica: “Jela, za koga ćemo?”
Komisija: “Molim vas, glasajte svaki za sebe, nema došaptavanja!”
Rohpica: “Gospođo, molim Vas možete mi malo pomoći? Ja znam za koga bi glasao, al ne vidim pročitati glasački listić, pio sam cijelu noć.”
Komisija: “Ne možemo Vam mi pomagati, morate sami!”
Rohpica: “Ali, molim Vas, samo mi recite pod kojim brojem je Hebrang!”
Komisija: “Hajde, pomoći cemo Vam obzirom da ne vidite, Hebrang je pod brojem 2.”
Rohpica: “Hvala, onda ću ja za Kajina, jedva sam ga našao, on je pod brojem 5! Pupf!” (praćeno poznatim pokretom ruke i cijelog tijela)
VelaJela (umirovljenici koja je došla neposredno poslije nas): “Gospođo, dobro razmislite za koga ćete glasati, Vaš glas može biti presudan!”
Umirovljenica: “Baš mi je drago vidjeti omladinu koja se ovako rano digla radi izbora.”
Komisija: “Omladina nije ni išla spavati!”
VelaJela: “Pa, šta ću ići spavati, kad od silne neizvjesnosti ionako ne bih mogao zaspati, ne spavam već danima.”
Nakon zaokruživanja svojih favorita, ubacili smo listiće u za to predviđenu kutiju, a odmah zatim je uslijedilo:
VelaJela: “Joj, molim Vas možemo otvorit kutiju i izvadit moj listić, krivog sam zaokružio?”
Komisija:”Dečki, molim vas, pa ne možemo otvarat kutiju, šta ste zaokružili, zaokružili ste i gotovo!”
Razočarani nesusretljivošću komisije napustili smo glasačko mjesto, ali smo ih ipak srdačno pozdravili. Putem do kuće primjetili smo da je otvoren kafić, te došli na ideju da gospođama iz komisije donesemo kavu. Tako i bi.
Komisija: “Evo njih opet!”
VelaJela: “Evo, kavica, izvolite!”
Komisija: “Rohpica i VelaJela, mi bi vas zapamtile i da nam niste donijeli kavicu…”
Rohpica: “Došli smo opet da nam date još koji listić da glasamo, sigurno na popisu ima mrtvih ljudi koji neće doći!”
Komisija: “Ne može to samo tako…”
VelaJela: “Pa, ovo je ozbiljnije od izbora za predsjednika zgrade!”
Komisija: “Kladim se da vi ni ne znate tko vam je predsjednik zgrade!”
VelaJela (pomalo ljutito): “Ja znam, kod mene je Branimir Manojlović!”
Rohpica (nadopuna VelaJeli): “Zvan Miki! Pupf!”
VelaJela: “On je strog i pravedan, nadam se da će takav biti i predsjednik države. Eh, da su svi ko Branimir Manojlović…”
Rohpica: “Tko je od vas predstavnik GONG-a?”
Komisija: “Njih još nema, oni dolaze u osam sati.”
Rohpica: “Znači mrtvaci glasaju do osam!”
Komisija: “Hvala, dečki, najbolje da vi odete na spavanje. Blago se vama.”
I tako smo mi napustili biračko mjesto, ali smo naravno prije odlaska kući zastali u kafiću nazdraviti drugom krugu predsjedničkih izbora, kako bismo ovakav pothvat mogli ponoviti, samo puno spremniji. Ovaj put smo ipak malo podbacili, jer nismo došli praćeni harmonikom, što bi svakako valjalo ispraviti, držeći se načela:
“Dok Lepi bira, Užičko nek se svira!”
