Klikni za veću sliku!!

Le Frolo’ : Ne da kasni godinu, nego skoro pa dvije!


Prolog Ufff, ovaj putopis kasni pays paysu godinu dana… Nu kako smo na Wembleyu belosvetskoj nogometnoj javnosti nakon povijesnih 2-3 priredili još jedan spektakl, ipak je red da se na tu temu napiše još koje slovo….

Čin prvi, Polazak

Elem, spletom što sretnih što nesretnih okolnosti od svih pajsera koji se prijaviše na lutriju za tekme hrvatske repke Eura 2008, jedini koji su ih voistinu i dobiše bijahu Jeretik i njegov pobočnik 3cki. Osim što su Oxymoroni posredstvom Hromog Dabe i tzv. Slovenske veze imali prilike gledati razmontiravanje Njemačkog ratnog stroja u Klagenfurtu, prava se fešta spremala -U– Vienni… prilika za konačni obračun s Turcima i revanš za čuveni egal 1389.te

No nije sve bilo tako jednostavno…. kasnijom analizom datuma je utvrđena podudarnos’ tekme i razlikovnog ispita za upis četvrte godine fakulteta… Teška odluka bijaše eliminirana igrom brojeva… evropsko prvenstvo je svake četiri godine, a fax se može upisati svake… dakle taman kad je razlikovni ispit dobio košaricu izrodili su se problemi s registracijom Kolima (eh ta Plindža)… Neočekivano jutro je iskorišteno za brzinsko popunjavanje ispita, i dok se tinta još nije prisušila… trčka.!

I puf ,kretanje je odgođeno taman toliko da nam se carinici smiju na granici. Umjesto veselog polaska u normalne jutarnje sate, borbena eskadrila sastavlljena od Jeretika, Rohpice, ½hrve i 3ckia u standardnoj U formatiji naoružana do zuba s dvije ulaznice je u 13 sati bila negdje na Tibljašima… Super, tekma je u 19, a Vienna nije ni 500 kilometara udaljena. Teško je zaboraviti riječi simpatičnog slovenskog carinika (uz ”drveno željezo”, ”rastrošnog Kopranina” i ”glasnu tišinu” isti zaslužuje na wikipediju u definiciju pojma oksimoron); “A gdje ćete vi?” “Mi, pa na tekmu”; “Hehe, zar na drugo poluvrijeme” TuP TuP…

Do Beča se uz retardirani sustav naplate cestarine na slovenski način (koji je uspješno zamijenjen syaynim vinjetama) nalazi čitav niz benzinskih pumpi, karavana je propustila ukupno tri, što će reći da je na ruti Rijeka – Beč ukupno devet benzinskih crpki; jerbo smo na jednoj stali da bi se opskrbili flindžom i vopsom, a na slijedećih pet samo vopsom… Ima se vremena, pa zašto ne putovati komotno… a i ako uzmeš sav vops koji ti treba na prvoj, ugrijat već na trećoj će se ugrijati, a svi znaju da topli vops ne valja qrtza…

Uz standardi navijački folklor u Beč se ušlo otprilike pola sata prije početka utakmice, s tim da pojma nismo imali gdje se stadion zapravo nalazi, a nikakvih oznaka nije bilo. Vrijedi napomenuti da su se prije odlaska na stadion vaučeri trebali zamijeniti za valjane ulaznice; na Official Ticket Pointu za koji pojma nismo imali ‘di se nalazi…. Cijelo to vrijeme već danima tutnja fama o ulaznicama kojih nema, te se na crnom tržištu cijena istih kreće između soma i dva jevreja… prekrašno.

Nakon petnaestak minuta vozanja za kojekakvim vozilima iz kojih je treštala hrvatska muzika shvatili smo da se vrtimo u krug (jer ljudi eto feštaju i vozikaju se besciljno)… Nekim čudom i anđelom božjim pronalazimo Džekija te se karavana cepa na one koji imaju karte, i nesretnike koji sreću traže u Fun zoni (kamo je pivo džaba 4 jevreja za po’ litra)…. Ticket point prazan, nigdje nikoga, očekivana gužva je misaona imenica…. već bijes polako kipi, kad ono, batice iz HNS-a ipak uredno sjede u kontejneru… Mijenjam vaučere za karte i čisto reda radi postavljam pitanje “Jel ima još karata”… odgovor “Naravno!” TuP!…. Još uvijek odzvanja odgovor ½ hrve na instant upit mobitelom,

Jeretik: “Pajso, oš kartu”,
½: – “Ima karata, šta samo 180 eura, pa šta uopće zoveš za taj kikiriki!
TuP! Jao…

Sretni kao nove godine istresosmo ukupno samo 900 Eura (šest tisuća četristo trideset pet kuna) za pet kartonskih papirića (jerbo smo pajso 3cki i ja kivni što su smradovi užicali klasu A karata [centralna tribina] brže bolje nadoplatili po 50 jevreja za smještaj na istoj tribini… i trk prema stadionu… Nakon malo vrludanja i sudaranja s lutajućim turskim navijačima na tribinu se penjemo u trenutku dok svira hrvatska himna… reklo bi se idealno tempirano…

Ostatak je više manje poznat, jadna igra naše reprezentacije, Olina prečka…. ludilo dvije minute prije kraja… i očaj na samom kraju…. Podsjetnik na Svjetsko prvenstvo u francuskoj kada nam je onaj nesretni Lili’an ugurao prvi gol dok smo još slavili, pa zatim i drugi za ukupnu brojku od 2 (dva) gola koje je ikad zabio za francusku repretenzaciju u karijeri… Fotki sa stadiona nema jer su zLi redari zaplijenili miljeni Fentah na ulazi poradi nekog debilnog pravila o zabrani unosa šmekerskih fotoaparata…

Čin drugi, Ottakringerstrasse

Lagano potreseni porazom, izlazi se sa stadiona upućujemo se prema Ottakringerstrasseu, tzv. Balkanskoj ulici krcatoj hrvatskih kafića. Ulice su zakrčene turskim navijačima, staro, mlado, nindže, auti, zastave, ma sveopće ludilo… Na svu sreću Turci uglavnom ne piju pa većih incidenata nema… policije i nema previše, no negdje na sredini puta (vidno opiturani u kockaste ratne boje) mudri ½ koji ima iskustava s porazima na gostovanjima reče. ”Ma tko im jebe mater, odbijam biti u kurcu; došli smo tu da bi slavili i pajsali, bole nas qrtzom”.

I tako i bi, počeli smo slaviti i demoniti više od Turaka samih, što je izazivalo popriličnu zbunjenos’ u obrezanim redovima. S Turcima dakle nije bilo nikakvih problema, što se za rvacke navijače baš i nije moglo reći. Špica svih zbivanja bila je u Daysu, hrvatskoj kafančini koja izgledom i atmosferom podsjeća na mješavinu Nule, Haluba i Harboura uz prihvatljive cijene prilagođenje prosječnom hrvatskom džepu…. vopsić 0,25′ samo 4 jevreja… baš džaba.

Bez obzir što načelno navijaju za hrvatsku reprezentaciju, hrvatskih državljana izuzev Oxymorona zapravo nema. Ekipa je redom sastavljena uglavnom od drugog i trećeg kol’ena loza koje potječu iz Bugojna, Travnika, Viteza Livna ili Duvna (Tomislavgrad po novom).

Za kratkog boravka u Daysu izbrojali smo ukupno tri međusobne tuče (od kojih jedna bijaše baš ozbiljnija) folklor s junačinom Rankom i njegovim jurišem na odred kornjača čitatelji Peristaltike već su se imali prilike upoznati…. sve u svemu… lepotanstvo…. slika i prilika 13 izborne jedinice… iliti dijaspore… Svaki put kada se osjetim nesigurno i ogorčeno u vlastitoj državu, sjetit ću se da ipak toliki naočiti i inteligentni entiteti odlučuju o mojoj sudbini…

Čin treći reNATO