“Ja sam nevin, meni sve ovo pakuje Sanader, dok mi pripadnici tajnih službi prijete namještanjem saobraćajke”
Nakon svega 5 godina natezanja, uspješno je okončan još jedan sudski proces proces. Da se podsjetimo, riječ je o malverzacijama u kojem je MORH oštećen za oko 5 milijuna kuna (što je smiješan kikiriki u odnosu na pokradeno), nekakav rodijačno netijački otpis 3 milijuna duga Hrvatskom dragovoljcu, i 2 milijuna kuna za cigarete, plastične čaše i “druge sitne potrepštine” izdane pripadnicima 66. inženjerske pukovnije… Presuda je naravno oslobađajuća po svim točkama optužnice (a kakva bi drugačije i mogla biti)… . ali najjača baza je obrazloženje iste u kojoj stoji da “nije sporno da je pukovnija postojala, iako nije bila u sklopu MORH-a, te kako događaj treba promatrati u kontekstu tog vremena.”
Kontekst vremena je naravno “K’o je jamio, jamio je”, prejako!!!!!!! i to iđe kao obrazloženje uz pravomoćnu presudu!!!!!!!
Uglavnom, za neinformirane, 66. pukovnija, (gordog li imena) je ime za nekakav čudam oblik firme koja to u biti nije bila, i koja je služila za sve moguće i nemoguće malverzacije te izbjegavanja plaćanja poreza i ikakvih zakona. Dakle, zapovjednik postrojbe je bio Ljubo Ćesić Rojs (za one koji ne znaju, bivši šofer i po činu general pukovnik Hrvatske vojske u mirovini), a (Hrvatska) država je za opremanje postrojbe izbrojala oko 200 milijuna kuna… da bi se na kraju ispostavilo da to uopće nije hrvatska postrojba, da veze nema s MORH-om, i koji se kurac sada svi bune, kada učinjene malverzacije nemaju veze s nama i našim pravosuđem! TuP Putz!! L.A. Krdija
Već čitavi niz godina najveći domicilni problem kojeg svi uporno ignoriraju je odljev mozgova. Intelektualna krema društva i pokretačka snaga nacije uslijed poriva za rješavanjem egzistencijalnih životnih pitanja svoj um stavlja na raspolaganje drugima, i prodaje se onome tko izlicitira najveću cijenu. Reklo bi se svojevrs’an svrsishodan oblik intelektualne prostitutije, no što je, tu je. Prema nekim statističkim pokazateljima, svaki treći hrvat s diplomom odavno više ne privređuje, i svoj kruh svagdašnji ne zarađuje u Lijepoj našoj. Prekaljeni ljubavnik, vječiti buntovnik, te ustrajan borac za prava slabijih i potlačenih se poput mnogih svojih sugrađana otisnuo u beli svet u potrazi za srećom, no za razliku od istih, barem nije dodatno pogoršao gorenavedenu (pogubnu) statistiku; stoga mu se zapravo i nema što za zamjeriti…
Oduvjek me interesiralo što to Joomla zapravo radi (u vrijeme kad ne potiče revoluciju radnitške klase), i na moje opće oduševljenje, saznah da se čo’uk bavi kroćenjem Zmijuga. Nu kako to i inače biva (k’o kad je onomad Džebotu spalio celi pe’elce sa sveUlazima), stvari se redovito sjebu, pa Zmijuga s vremena na vrijeme prsne… Dug je put prošao naš Joomlitza prošao, nu odvazda mu ti gmazovi bijahu dragi i srcu mili…. Za studentskih dana čo’uk poznat kao Lovac na Zmajeve, danas je izrastao u renomiraniog krotitelja Zmijuga… nema šta… uska specijalnos’….
Zmijuga na slici je malo omašila šmek za vitoperenje…
… pa je malo pajsala po hali…
… dočim se dunula u vazduh (k’o Sindžo) pa sa sveVratima i pola zida završila napolju…
Zmijuga loma… sad kad Hrtzina dobije napad nostalgije!
I napokon; naš junak Joomlica iznenada uskače i riješava stvar… Vjerovali li ne, Joomla je jedan od najtraženijih krotitelja Zmijuga na tržištu koji svakoj povampirenoj Zmijugi pristupa na individualnoj. bazi Na slici ga vidimo kako tehnikom “β centriranja” omađijava Zmijugu prije negoli joj tako hipnoti’sanoj zada smrtni udaratz…
Trebale su samo četiri godine da naši vrli finansijski umovi u vladi skuže da postoji tamo neki stup, olfa miroviski u kojem čami ciglih 24 milijarde kuna… a eto pemzije male… Pa se isti sjetili da bi mogli biti plemeniti i prebaciti svu tu raju u prvi stup (imenom proračun), da ih eto spase od gladi… a usput… e pa samo im trebaju pustiti da dograbe šapom u teglicu pekmeza imenom drugi sTupTupTupTupTup… Da ne živimo u lakrdiji od države, ovo bi bilo izrazito žalosno, no kako lakrdija jes’ slučaj…. ovo je za krepat od smijeha… faktički umjetnos’… Bez obzira što su i inače stravično inovativni, ovakav piš nama vladajuća garnitura dugo nije servirala… Ali ni to nije sve, hajdemo se ne smijati samo njima…. tu su i silne ovce koje će popušiti foru! (btw. od sljedećih izbora glasam isključivo na manjinskoj listi, pod uvjetom da otfore kaf… pardon KUD i u Rijeci)
Iako se Peristaltika u pravilu ne voli kititi tuđim perjem i preferira vlastitu proizvodnju, Nikola Nikić je preveliki kralj da se ne bi makar nakratko pozabavili njegovim likom i djelom. Za neznalice,, Nikola Nikić jedan je od legendarnih Željinih centarvora. I dok još možda i ima rasprave oko toga da li je bio najveći, sasvim sigurno je najpopularniji igrač FK Željezničar iz Sarajeva…. Aktivnog igranja se ostavio nedavno i trenutno je trener kluba FK Modriča i selektor pionirske reprezentacije Bosne i Hercegovine. Razlog goleme popularnosti ovoga pajsera ležu u njegovoj jednostavnosti. Nikić je čouk iz raje, iskren, i do boli neiskvaren…. Na kraju ovojg pos’a se može poslušati Jubito intervju (iskrena preporuka, mada je poduži) no za ljenčine, tu je skraćeni transkript….
Kakav bi Nikola Nikić volio biti kao trener?
-Volio bih da budem kao Ivica Osim. Za mene je on najbolji u Evropi.
S obzirom na to da vas je dugo trenirao šta je bila njegova karakteristika: čvrsta ruka ili tolerantniji pristup rada s igračima?
– Apsolutno čvrsta ruka. U suštini sve je u životu red, rad i disciplina, ako toga nema nema ni uspjeha.
Osim je na jednoj utakmici Nikića ostavio na na klupi, i tada su navijači počeli skandirati: Hoćemo Nikolu…?
– Poslao je on mene na zagrijavanje. I ja tako trčkaram 70 minuta.
Prokuho. Publika viče Nikola, Nikola,… Pozove me Osim do klupe, pet minita prije kraja, i ja se počnem skidati. A on će: Ne, ne, nećeš na teren. Ja kažem: šefe što neću, a on veli: Ti ćeš gore. Što ću gore, pitam. Osim kaže: Pa vidiš da te traže. I ja se obučem i među navijače… Kad sam onda počeo da psujem.
Kako je Nikola Nikić postao legenda?
– Previše je to legenda… Željo je imao većih igrača, većih legendi.
Ali jedna je stvar istina: Nikola Nikić je najpopularniji igrač Želje svih vremena. Znam to. Kada sam poslije 13 godina s Modričom došao na Grbavicu da igramo prvenstvenu utakmicu, sedam hiljada ljudi je skandiralo: Nikola, Nikola, volimo te.
Možda ste popularni zato sto nitko od igrača nije tako zanimljivo znao ispričati doživljaje s terena? Kako to objašnjavate?
– Ja nisam glumio. Kad igrači dođu u Sarajevo sa strane, pokušavaju se ponašati kao da su se tu rodili. Ja to nisam radio. Jednom me tadašnji novinar Oslobođenja Ahmed Pašalić pitao je li Željo provincijski klub.
Ja nisam znao šta to znači pa sam rekao da je seljački. Ne u onom bukvalnom smislu, već da je Osim igrače doveo sa sela. Sutra u novinama je izašao naslov: Samo je Matija Gubec, veci seljak od Nikole Nikića. Kada su to pročitali u klubu bili su uvrijeđeni.
Je li istina da ste jednom umjesto prema protivničkom, krenuli ka golu Želje s namjerom da date zgoditak?
– Igrali smo protiv Partizana i Jusuf Hatunić me loptom snažno pogodi u glavu. Iznesu mene iza Partizanovog gola i doktor Hamo Hasanbegović mi pokaže prst i pita vidiš li? Ma kako ne vidim prst. Uđem u igru, netko mi doda loptu i pođem ja pravo ka svom golu. Sreća, moj suigrač Josip Čilić, na šesnaest metara uleti mi klizeći. Sudija mu da žuti karton, a mene iznesu vani.
Zbog povrede glave?
– Pa, da. Doktor je poslije rekao da šest mjeseci trebam pauzirati. Ali naš fizoterapeut se nije složio: Ma kakvi, taj će za mjesec dana biti kao nov. Doktor ga upitao: Kako će tako brzo, a ovaj odgovorio: ma nema on mozga. I fakat za mjesec dana ja zaigram, a fizioterapet pred svima kaže: Jesam li vam je rekao da nema mozga.
Kažu i da ste u to vrijeme kada prediblate suparničkog igrača znali da se okrenete i podrugljivo dobacite: Džajić!
– Prvo sam govorio Best. A kasnije sam govorio Džaja, Džaja, Džaja.(prejako op.uv.)
Koji vam je najdraži gol u karijeri?
– Najdraži je onaj kada smo na Grbavici pobijedili Krajovu s četiri nula. Pređem ja jednog, drugog, trećeg, uđem u šesnaesterac i bez veze šutnem i ne vidim kako je lopta ušla u gol.
Kako ste došli u Želju?
– Igrao sam u Zvijezdi iz Gračanice i trebao sam prijeći u Čelik. Ja se dogovorio s njima, ali sutradan Željo igrao u Brčkom. Pokojni Velija Bećirspahić dođe meni kući. Kažem mu ja: Druže Veljo ja sam dogovorio s Čelikom. A on razočarano: Nidžo, je li više voliš ići ćirom u Zenicu ili avionom u Moskvu na Željine pripreme. Do tada sam avion vidio samo kad je preletio iznad moga sela.
U karijeri ste dali mnogo golova. Koji je bio recept za tu efikasnost?
– Driblam, driblam, šut i gol. Švabo mi je rekao: Tvoje je da daš gol, ako ga ne daš do osamdesete minute izađi sam.
Mada niste visoki dali ste, zanimljivo, 40-ak golova glavom?
– Neke i na sreću. Sjećam se jednom igramo protiv Zvezde, netko ubaci loptu na šesnaest, ja skočim ona me pogodi u potiljak i pravo u rašlje.
Suigrači se raduju, a ja samo što nisam pao u nesvijest.
Jeste ikada igrali namještenu utakmicu?
– Sjećam se jedne utakmice protiv Prištine. Šujica koji je nekada branio u Želji, dogovorio bodove se Komšićem, Čilićem, Saračevićem i Vlaškim.
Kada se dogovara dogovara se s obrambenim igračma. Ja to nisam znao.
Vidim ja Taso(Komšić), pušta li, pušta. Ide lopta čista, on se skloni i 1:0 za Prištinu. Penal i 2:0. Meni nešto sumnjivo, ali ne razmišljam.
Onda se ja razigram, 2:1, 2:2, 3:2, za nas. Oni 3:3, ja 4:3. Šujica poludio i urla: doći ćete vi opet u Prištinu. U svlačionici suigrači tužni, spustili glave. Kažem ja njima: što mi niste dali 100 maraka, pa bih se ja na početku uhvatio za ložu i izašao napolje. To mi je bila prva utakmica za koju sam vidio da je sumnjiva. Uglavnom sutra u novinama izađe naslov: Nikić potopio Prištinu.
Kako ste se ponašali kada dođe do tuče na terenu?
– Pa, bježao sam.
Koja je bila najteža?
– Imao sam dvije utakmice gdje sam se stvarno prepao. Jedna je bila protiv Rudara iz Prijedora, sada u ratu. Došli mi tamo i kažu nam nemojte se skidati. Pitam, kako nećemo pa došli smo na utakmicu. Oni će: pa dobro skinite se. Izašli mi na teren, a tamo strašni sud. Udaraju sa svih strana. Izašao bih ja, ali valja proći kroz neki hodnik.
Tko tuče? Igrači, navijači…?
– Ne znam, to samo pljušti sa svih strana. Jedva živ sam ostao. Ma strašni sud.
A druga utakmica?
– To mi je bila jedna od najtežih, ali nisam dobio batine. Igrali smo u selu Žeravica. Modriča se tada borila za ulazak u prvu ligu. Bio je Uskrs. I ja tim ljudima čestitam praznik. Kad oni meni: Mi smo ateisti.
Kontam ja to neki post. Reko: dobro, ja čestitam. Ali kad smo počeli igrat… Auuuu. Jedan viče kolji; drugi: voda vri; treći: bacaj. A ja obuko neke sive cipele, kiša pada iz neba i iz zemlje. Ne smijem bježat. Predsjednik protivničkog kluba za pasom drži kuburu. Zagrlio me i govori mi: neće tebi nitko ništa.
Predsjednik kluba s kuburom?
– Ma bolan to je rat, 1994. Još me zbunilo što na utakmici jedan viče Omere, drugi Jašare, treći Andrija. Rat je i ne zna se ko koga tuče, a mi igramo protiv Omera, Jašara, Ive, Ante … Pitam ja sebe gdje sam to došao. A ono u tom selu Hrvati i Muslimani nisu otišli, ostali.
Niste dobili batine kada ste igrali za Olimpiakos, nakon što su navijači ušli u svlačionicu da tuku igrače?
– Oooo… Grci su strašni. Izgubili mi jednu utakmicu s tri nula u subotu i došli na trening u utorak. Zaključali sve kapije. Ali došlo tristo navijača na tribine. Mi mislili oni došli navijati. Joj, kad počeše skakati s tribina. Kad su počeli tjerati igrače, aj strašnog suda. Udaraju nogama i rukama. Ja pobjegoh Žiki Stojanoviću pod noge. U njemu dva metra i mislim tu je spas. Ipak do mene se probiše dvojica navijača i kažu mi: tebe neće nitko, ti si majstor ovdje. Gdje god sam igrao ljudi su me voljeli. Samo nisam znao pare zaraditi.
Kad ste spomenuli novac. Šta se desilo kada vam je otac došao u Grčku i vi mu dali novac da ponese kući?
– Došao stari usred jula i obukao duge gaće. Pravili smo kuću u Modriči i ja sam mu trebao dati para. On ih sakrije u gaće. S njim je bio zet i dvojica drugara. Otišli oni vozom i valjda tamo pili i plaćali dolarima.
To policiji bilo sumnjivo i na granici ih ćope. Nađu pare kod zeta i moga oca. I, zatvor. Da nije bilo mene sigurno bi zaglavili godinu. Zove mene stari iz policije i kaže: Skinuli su nas s voza. A ja ga pitam: Šta je s gaćama. A ona kaže: Pa skinuli su i njih. Bilo je negdje oko 15 hiljada dolara.
Vi ste jedan od rijetkih kome je i biznis s kafanom propao?
– Jedini sam koji je imao kafanu i propala. Ovi moji, iz Modriče, dali mi kafanu Roks. Ja sam uveo recke. Ko god mi dođe, kaže napiši recku.
Imao sam milion recki. Da sam za svaku uzimao pfening mogao sam se obogatiti. I što je najgore kafana je bila uz magistralni put. Možeš misliti.
Zanimljivo je da imate bazen, a ne znate plivati?
– Ja ne bih stradao da sam bio tamo gdje je ovaj tsunami odnio sve.
Spasio bih se svojim šlaufom od traktorske gume. Uzmem ja taj šlauf, ubacim ga u bazen i uživam.
Zar niste naučili plivati u Grčkoj?
-Četiri sam godine bio tamo i ništa.
Da li su sportaši bolji u krevetu od običnih ljudi?
– Ako gledaš prema mom iskustvu…hahahaha…Ne bih dao ruku u vatru za to…hahahahaha
Šta vas je najviše razočaralo u životu?
– U sportskom smislu poraz od Videotona. U ovom drugom segmentu najviše sam razočaran zbog raspada Jugoslavije. To je bila jedna od najboljih država.
Bili ste jedan od najbržih igrača bivše države. Jeste li ikada saznali koliko ste u prosjeku pretrčali na jednoj utakmici?
– Bilo je bržih igrača od mene. Ali ja sam bio najbrži s loptom. Moj profesor Hazim Salihović, koji me tri godine obarao iz matematike, kazao mi je: Ko nema u glavi ima u nogama. Eh, da sam to ranije shvatio bio bih možda najbolji igrač na svijetu.
Baš vas nije išla matematika?
– U prvoj godini gimnazije izvede me profesor pred tablu i nacrta krug.
Kaže mi: Nikola dat ću ti dvicu, ako pogodiš koliko je stepeni ovaj krug? Nisam ja bio na času kad se to učilo i okrenem se oko sebe a moj drug na dlanu napisao 360. Kažem profesoru: Dajte profesore, pa 360 stepeni. Ali onda će on: Dobro Nidžo nemoj se okretati, a ako ti neko bude šapnuo keca ćes dobiti. Joj, on onda unutar onog kruga nacrta još jedan i postavi pitanje: Koliko ovaj ima stepeni. Kažem ja sebi, hajde da malo uključim logiku: Ako ovaj veliki ima 360, onda je ovaj duplo manje.
Rekoh: Duplo manje. Kad sam ja to rekao u razredu nasta lom od smijeha.
Prošle godine kad su igrali veterani i novinari ovdje igrali utakmicu za večerom im ispričam ovaj slučaj. A šofer koji je dovukao novinare, kad sam to ispričao mrtav ozbiljan me upita: pa jesi li pogodio?
Jos imate problema s cipelama?
– Kako neću kad mi je lijeva 44, a desna 43
Kako to riješavate?
– Kupim dva para cipela i onda to sparim
Kako si provocirao svoje čuvare na terenu?
– Hvalim ga. Kažem mu: joj jesi zgodan, jesi lijep ili bolan šta si se svezao mene imam 40 godina,… Nema šta im nisam govorio. Kad su shvatili da im smeta, čim ja nesto kažem oni meni kažu: Ne pitaj me ništa, ne pitaj me ništa.
Kako su oni vas provocirali?
– Skini samar s leđa, ispravi se, daj da te pojašem, đe ti igraš, vidi se kakav si,… Ali mene nisu mogli isprovocirati.
Tko vam je dao nadimke Guto i Folcika?
– Fićo (Edin Bahtić) je bio desno krilo, a ja Folcika lijevo. A Guto , zato što kad uzmem loptu odmah se savijem.
Tko je bio najgrublji igrač što vas je čuvao?
– Najteži su mi bili Hrstić iz Rijeke i Jovin iz Zvezde. Nekako mršavi, koščati, pa gdje god te udare Bože sačuvaj.
Koju utakmicu biste najradije zaboravili?
– Igrali smo protiv Spartaka u Moskvi. Švabo je prije početka utakmice rekao: ti čuvaj ovog, ti ovog… A meni ti čuvaj Prostor! Kontam kakav prostor. A tada je za Spartak igrao Protasov. Tri puta mi uzmu loptu i odmah poslije toga primimo gol. Poluvrijeme 4:0 za Spartak. U svlačionici Švabo pita: Nikola šta sam tebi rekao… Rekli ste Prostor, ali niste rekli koji je broj. Osim se okrene pomoćniku i kaže: Boro, vodi ga pod tuš vidiš da je prolupo. A ja se taman navikao igrati pod reflektorima i bilo mi krivo
Jeste li se smjeli suprostaviti Osimu?
– Ma ne. On je bio autoritet i suviše jak da bi se suprostavili. Istina jednom je mene počeo daviti.
Kako je došlo do toga?
– Znaš mene, seljaka . Kolege me potapšu po ramenu i ja sve uradim što kažu.Tako jednom pobijedili, dao ja opet dva komada. Nagovore me moji i ja pred Osima: Daj, Švabo ti nas samo ružiš, nego daj nam nešto para. Kad on mene uhvati za vrat da me davi, sreća pa su svlačionice u Želji bile takve da sam se povukao u ćošak u koji Osim nije mogao ući. I tada sam ga jedino vidio ljuta.
Zanimljivo je i to da vam je u karijeri pomogla i krava po imenu Jagoda?
– Kad sam bio mali ona je bila moj pokretni gol. Svežem joj zadnje noge i onda loptom pogađam zamišljeni gol između prednjih i zadnjih nogu .
Možeš misliti kakav bi igrač bio da sam počeo igrati recimo u pionirima Želje.
Je li vam taj zdravi život pomogao da budete brzi?
– Bio sam prirodno brz. Ali tu su bile i određene okolnosti. Na putu od kuće do škole bilo je milion kerova, lutalica . Kad god bi ker zalajao ja sam za nekoliko sekundi već bio 200 metara daleko. Zamisli svaki dan tako po ko zna koliko puta. A sada fitnes, teretane, a igrači ne mogu trcati 90 minuta.
U vrijeme Željine slave sigurno je bilo i mnogo djevojaka oko igrača. Kako ste rješavali probleme s obožavateljicama?
– Jedna stvar koju vi novinari ne znate, dakle zašto je Željo bio tako dobar, jeste u činjenici da smo mi bili najružniji ljepotani. Pogledaj samo tadašnju obranu: Komšić, Čilić, Saračević i Starovlah, a navala: Bahtić, Nikić, Paprica i Baždarević… Kad ja budem pravio ekipu uslov će biti nemoj mi lijepe igrače, oni se samo ogledaju.
Obožavateljice?
– Kad se Komšić, Paprica, Fićo i ja skinemo na plaži…Hahaha… Jesi vidio one izbjeglice iz Somalije? Oni su manekeni za nas.
Nije valjda da su vas djevojke izbjegavale?
– Znaš ti onu kletvu iz tog veremena: Dabogda vam djeca ličila na navalu Želje.
Koliko bi Nikola Nikić onog vremena danas vrijedio?
– Bio bih u rangu Ronaldinha, bez subjektivnosti. Nisam bio los igrač.
Za koliko ste onda iz Želje prešli u Grčku?
– Neki mesar, moj menadžer, me je prodao ko tele . Ali ne žalim se.
Iako ste bili brzi niste mogli stići Papeta?
– Švabo mi je davno rekao: Nemoj se vraćati preko centra i nemoj da razmišljaš, kad razmisljaš najopasniji si po naš gol.
I još par bisera:
– još jedna sa zagrijavanja: Osim ga poslao na zagrijavanje i valjda zaboravio na njega, a Nikić trči li trči jer ga navijači naložili i nakon jedno pola sata prilazi klupi i govori Osimu “šefe, ja ne mogu više, crk’o sam!”
-U Zagrebu pred tekmu sa Dinamom tim se odmara u hotelu … Bahtić i Nikić igraju stolnog tenisa …prolazi Osim pored njih a Nikić se dere:”Šefe, vidi igram ovog tenisa k’o John McEnroe”
– Rečeno je da je Nikić htio da plati turu pića u avionu. E poslije mu je Bahtić još nekoliko puta uzeo dobre pare “jer treba platiti ono što se popilo i pojelo u avionu”.
U vezi toga kaže Nikić “Ja tek kasnije saznao da su hrana i piće besplatni u avionu. A onaj mangup mi dobre pare uzeo. Još ga pitam “da to nije malo preskupo” a on kaže “Avion ti je to, tu ništa nije jeftino”.
– Već ste saznali da je Nikić u svom selu imao kravu Jagodu i da je na njoj vježbao golove. Poslije je postao prvotimac Želje i kad su išli na na beogradsku Marakanu, on i još nekoliko igrača su prvi put taj objekt vidjeli uživo. I dok su ostali komentirali kako je lijep teren, tribine, kako to dobro izgleda, Nikićev jedini komentar je bio: “Joj što bi se ovdje moja Jagoda tako lijepo napasala!”
Ovo je prvi dio od nekoliko… klik na youtube i iđe dalje bez beda…
