Recenzija; Oluja 1995.

Koliko ste samo puta odigrali partiju Čovječe ne ljuti se i pritom se sjajno zabavili, no ipak uz lagano razočarenje poradi izostanka osjećaja buđenja nacionalne svijesti. Zabava jednostavno nije potpuna ako je plitka. Spas iz naočigled bezizlazne i očajavajuće situacije produkt je domaće pameti i zove se Oluja 1995. Josipu Brniću (ime koje će svim Ritehovcima razvući osmijeh od uha do uha), inače vlasniku direktoru, glavnom dizajneru, voditelju marketinškog i veleprodajnog odjela tvrtke TWB je dozlogrdilo slušati sve negativno o Oluji i odlučio je poduzeti odgovarajuće mjere kako se taj vrlo bitan trenutak hrvatske povijesti ne bi zaboravio.

Igra je namijenjana igranju od dva do četiri igrača, mada zapravo nema nikakvog razloga zašto se ne bi zaigrao i veći broj igrača. Igrači startuju u okolici Hrvatske kostajnice, a pobjednik igre je onaj koji prvi uđe u Knin. Bitno je naglasiti da se igrači kreću autentičnim pravcima napredovanja stvarnih sudionika vojno redarstvene aktije Oluja. Na ploči su naravno istaknute autentične lokatije (primjerice Bihać pocket [no ne i Medak] isti) kao i autentične jedinice Hrvatske vojske. Svoje mjesto u igri našli su i pripadnici srbočetničke soldateske, s time da su nacrtani (a kako drugačije) kao manji, slabiji i manje opasni od hrvatskih sokolova, dakle kako i priliči. Politička korektnos’ je uvjetovala izostanak adekvatne ikonografije, no već u mk2 varijanti će se poraditi na realizmu.

Bez obzira što buđenje nationalne svijesti zapravo nema cijenu, TWB se džaba cijenom pobrinuo da će čak i najsiromašniji živalj biti u stanju priuštiti si obilje zabave zabave uz održanje visokih standarda mentalne higijene. Preporučena maloprodajna cijena iznosi svega četrnes’ kuna, no i nju je uz odgovarajuće pregovaračko umijeće moguće skinuti. Primjera radi, Jeretik je u ime Peristaltike i vis a vis značajne količine koja vjerovatno predstavlja jedan od ozbiljnijih prodajnih uspjeha Oluje uspio iskamčiti popus’ od dvije kune, dakle svega dvanajs’ kuna…. baš, ali baš džaba (mislim kilo mesa je pe’sto dvaes’ dindži). Osim oluje, TWB ima čitav niz fatentiranix igara od kojij najdomoljubnije zvuči “Upoznajmo lijepu našu” board gejm. Prilikom nabavke Oluje (koja nije bila nimalo jednostavna) uvrednik feristaltixe je naglasio gospodinu Brniću da živi u Rijeci te ga priupitao za lokatiju najbliže bolje opremljene trgovine s Olujom 1995. u ponudi, na što je dobio broj distributera “za taj naš dio Istre” TuP TuP (kazni me sretjo)… Nažalos’ poradi gomile nastanjenih crvenih i inih elemenata, prodaja Oluje nije baš išla, te do izražaja morala doći plemenitos’ izumitelja koji je osobno poslao paket iz svoje privatne xolextije…

Ukusno dizajnirana hutija, na kojoj istini za volju nedostaju detalji kao što su pleter i ina nationalna obilježja hrije frehlofivu hartonsku floču odokativnih dimenzija pedes’ puta pedes santimetara, zatim šesterostranu hochicu (homada 1) te četiri tšunjića od kojih je jedan nezamislivo i neoprostivo zelene boje (down). Nažalos’ bilo kakvi dodatni rekviziti, kao i iole homplehsnija pravila su izostali, stoga je ekipa Oxymorona već krenula u izradu mk2 verzije Oluje, premijerno prikazivanje koje ćete uskoro moći popratiti na Peristaltici…