Novopronađena vrsta delfina u istočnom dijelu Jadrana

Znanstvenici su stajalista da se radi o endemskoj vrsti koja obitava u užem pojasu Jadrana s pučinske strane srednjedalmatinskih otoka. Stare legende otočana opisuju bića iz mora slična ovim delfinima, ali do sada nitko nije vjerovao u njihovu istinitost. U legendama se opisuju plahima, na momente ćudljive naravi, teško uhvatljivima jer se pojavljuju samo kada “Sunce poljubi obzor” ili po noći uz osamljenu barku svićaricu, kada zabljesnu svojom glatkom, sjajnom kožom i kada usamljene ribare ponese njihova ljepota pa se vrate svojim kućama “praznih mreža. Nadamo se da ce hrvatski biolozi i Ministarstvo prostornog uredjenja i zaštite okoliša zakonom zaštititi ovu rijetku i plemenitu vrstu kako bi se i budući naraštaji mogli diviti njezinoj ljepoti te kako bi hrvatsku ekološku turističku ponudu dodatno proširili za probirljive turiste elitnog razreda, cemu zapravo hrvatska strategija turistickog razvoja i tezi; no nažalost, za sada samo deklarativno.


Prva fotografija novopronađene vrste delfina
Categories: Uncategorized

Za prelazak Slovenije na rolama Tini Hižar trebalo čak 25 sati


Lepotanka Tina Hižar

Nemam običaj prenositi vijesti s domaćih i inih internet portala, nu’ ova vijest definitivno zaslužuje malo više pažnje. Nadasve atraktivna (vidi sliku) Tina Hižar je za ciglih 25 sati (sa’ i po ćorke included) zarollala 390 kilometara dugu tz. slovensku dijagonalu od Hodoša na granici s Mađarskom, do Pirana, slovenskog grada onkraj Savudrijske vale () i time postavila novi slovenski rekord. S obzirom na prostrana bespuća susjedne nam države, nekako se čini da je pitanje vremena kada će rekord bivše slovenske reprezentativke u long laufu prsnut’!
Categories: Uncategorized

Malo o staroslavenskoj mitologiji…

I dok su rimska, i naročito grčka mitologija duboko ukorijenjene u sustav domaćeg obrazovanja, o nama nativnoj, iliti slavenskoj mitologiji se vrlo malo znade. (pretpostavljam da je razlog činjenica da smo smo zapravo stigli iz Irana, op.a.). Nadasve osebujni i životopisni likovi poput Čume, Cikavaca, Crnog Arapina ili Karakondžule jednostavno zaslužuju svojih pet minuta slave i dvije tri crtice teksta posvećene isključivo njima…

Cikavac
Tako bi primjerice Cikavca, legendarno mitsko biće iz staroslavenske mitologije, čovjek mogao pribaviti na način da je ukrao jaje crnoj kokoši i dao ga ženi koja bi ga potom 40 dana nosila pod pazuhom.Zavrijemepodpazušnognošenja, ženasenijesmjelaispovjedati,rezatinokte,umivatisekaonimoliti.Jednom pribavljen, Cikavac bi sisao med iz tuđih košnica i cuclao mlijeko iz kravljih vima te ih zatim veselo nosio svojem vlasniku. Cikavac je vrlo privržen svojem vlasniku, koji zahvaljujući njemu biva obdaren razumjevanjem nemuštog jezika.


Jedna od rijetkih zabilježenih fotografija Cikavca na slobodi

Čuma
Za razliku od poprilično benignog Cikavca, Čuma dolazi iz nekog drugog filma, obično u liku starije žene čupave kose i buljavih očiju. Kako i priliči slici i prilici kuge, Čuma svijetom obično baulja s tobolcem otrovnih strijela pod rukom s kojima širi zarazu, čemer i jad, a kada zagusti, nestaje u vihoru. Čuma je zloduh, pa tako preferira napadati mlađe i slabije osobe. U slučaju da joj se netko slučajno zamjeri, kuća istog se podupire mrtvačkim kolcem (što god to bilo op.a.), dok posuđe biva izgrebano i zatrovano. Sve u svemu, vrlo interesantno biće ta Čuma…


Čuma, trenutak prije napada na žrtvu

Karakondžula
Koju stepenicu niže od Čume, koja je baš totalni hardcore bez nekih nemuštih kompromisa, stoji Karakondžula i predstavlja nekakvu light varijantu. Inače, riječ je o ženskom noćnom demonu čije ishodište leži u srednjovjekovnoj Bugarskoj, Makedoniji i južnoj Srbiji, no s vremenom su se raselile i danas obitavaju po čitavom balkanu, vjerovatno i šire. Motiv starice je i ovdje prisutan, no u novije vrijeme se puno češće sreću mlađe karakondžule, s životnom dobi koja varira od starijih maloljetnica/mladih punoljetnica, sve do rasnih polovnjača u debelim tridesetima. Zajedničko svim karakondžulama jesu veliki nokti i čelični zubi, dok čistokrvne, tzv. aristokratske karakondžice vrlo često imaju i rogove. Matrica ponašanja je donekle standardizirana, odabranu žrtvu (muškarca) uzjaši, i baš jašu s njime po selu dok jadnička full ne smore. Sa ženama su puno manje strpljive te im ili izgrebu lice ili ih jednostavno utope u prvoj rijeci. U poslijednje vrijeme karakondžule se sve češće viđaju u akciji, osobito vikendom u Riveru, a niti Booka im nije mrska.


Vrlo mlada karakondžica, (kakve se zapravo vrlo rijetko viđa jer iste karakteristična obilježja i matricu ponašanja obično dobivaju kasnije) fotografirana u trenutku napada na bezbrižnog Rohpicu koji ništa ne sluti

Categories: Uncategorized