I dok su rimska, i naročito grčka mitologija duboko ukorijenjene u sustav domaćeg obrazovanja, o nama nativnoj, iliti slavenskoj mitologiji se vrlo malo znade. (pretpostavljam da je razlog činjenica da smo smo zapravo stigli iz Irana, op.a.). Nadasve osebujni i životopisni likovi poput Čume, Cikavaca, Crnog Arapina ili Karakondžule jednostavno zaslužuju svojih pet minuta slave i dvije tri crtice teksta posvećene isključivo njima…
Cikavac
Tako bi primjerice Cikavca, legendarno mitsko biće iz staroslavenske mitologije, čovjek mogao pribaviti na način da je ukrao jaje crnoj kokoši i dao ga ženi koja bi ga potom 40 dana nosila pod pazuhom.Zavrijemepodpazušnognošenja, ženasenijesmjelaispovjedati,rezatinokte,umivatisekaonimoliti.Jednom pribavljen, Cikavac bi sisao med iz tuđih košnica i cuclao mlijeko iz kravljih vima te ih zatim veselo nosio svojem vlasniku. Cikavac je vrlo privržen svojem vlasniku, koji zahvaljujući njemu biva obdaren razumjevanjem nemuštog jezika.
Jedna od rijetkih zabilježenih fotografija Cikavca na slobodi
Za razliku od poprilično benignog Cikavca, Čuma dolazi iz nekog drugog filma, obično u liku starije žene čupave kose i buljavih očiju. Kako i priliči slici i prilici kuge, Čuma svijetom obično baulja s tobolcem otrovnih strijela pod rukom s kojima širi zarazu, čemer i jad, a kada zagusti, nestaje u vihoru. Čuma je zloduh, pa tako preferira napadati mlađe i slabije osobe. U slučaju da joj se netko slučajno zamjeri, kuća istog se podupire mrtvačkim kolcem (što god to bilo op.a.), dok posuđe biva izgrebano i zatrovano. Sve u svemu, vrlo interesantno biće ta Čuma…
Čuma, trenutak prije napada na žrtvu
Karakondžula
Koju stepenicu niže od Čume, koja je baš totalni hardcore bez nekih nemuštih kompromisa, stoji Karakondžula i predstavlja nekakvu light varijantu. Inače, riječ je o ženskom noćnom demonu čije ishodište leži u srednjovjekovnoj Bugarskoj, Makedoniji i južnoj Srbiji, no s vremenom su se raselile i danas obitavaju po čitavom balkanu, vjerovatno i šire. Motiv starice je i ovdje prisutan, no u novije vrijeme se puno češće sreću mlađe karakondžule, s životnom dobi koja varira od starijih maloljetnica/mladih punoljetnica, sve do rasnih polovnjača u debelim tridesetima. Zajedničko svim karakondžulama jesu veliki nokti i čelični zubi, dok čistokrvne, tzv. aristokratske karakondžice vrlo često imaju i rogove. Matrica ponašanja je donekle standardizirana, odabranu žrtvu (muškarca) uzjaši, i baš jašu s njime po selu dok jadnička full ne smore. Sa ženama su puno manje strpljive te im ili izgrebu lice ili ih jednostavno utope u prvoj rijeci. U poslijednje vrijeme karakondžule se sve češće viđaju u akciji, osobito vikendom u Riveru, a niti Booka im nije mrska.
Vrlo mlada karakondžica, (kakve se zapravo vrlo rijetko viđa jer iste karakteristična obilježja i matricu ponašanja obično dobivaju kasnije) fotografirana u trenutku napada na bezbrižnog Rohpicu koji ništa ne sluti